Mimezis
Korijenje je u vodi poprimalo
Sluz i providnost,
Ulazilo je u zemlju,
Koja je i sama postajala sluzava i
providna,
Moje oko je tog dana sve pretvaralao u
klisku i staklastu materiju,
Samo su boje imale neku ulogu,
Nisam vidjela obične slike,
Niti prostiranje predmeta i bića u
prostoru,
Vidjela sam u njih,
Zenica je toga dana prodirala do ideje
same,
Do svega postojećeg svedenog na
jednoznačno,
Najčešće oblo, toplo, mlječno prokrvljeno.
Tako duboko u vodi
Zarih prste sedefno bijele
U razmagljeno sivilo zemlje,
I srođena sa supstancama
Orkestrirah glasom u trenu
Vrisak uzbuđenja pred strašnom prirodom.
Oponašam
nedvosmislenost prizora.
Zagledana,
Odbljesnuta
i vraćena sebi natrag u oči,
Pripitomih mogućnost lakog postojanja.
Meso
Tiče te se ovaj topos.
Moja cijela, kostima i mišićima
Zategnuta koža.
Topos sam bez istorije,
Prepun akutnog vremena.
Rastvaram se.
Zavlačim ruku duboko u sebe.
Nema materije da obuhvatim,
Stisnem šaku,
Hvatam šupljinu.
Ne mogu da opipam ni gdje me boli,
A to hoću, da pristisnem bol.
Zbrka, neodređenost utiska,
Klupko senzacije, sudar fragmenata,
Iskrzane mogućnosti,
Pokradena potencija,
Svedena na foton,
Zametak sam ičega.
Tako oguljena, lišena,
Čeprkam rukom po sebi
U dubine.
Gdje je moje meso?
Praznine se multiplikuju,
Smenjujem se, šuplja, sa samom sobom u
nedogled.
Žeđ
Zauzeh
ovu sliku:
Presvlačim
čiste plahte za tri još topla kreveta.
Jedan
veliki i dva mala.
Stojim
i gledam prizor umirenih postelja.
Prolazeći
svakog dana pored njih u svojoj sobi,
Ne
mogu da se ubijedim čiji su.
Nesklona
realnom prisustvu,
Omogućeno
neprobuđenošću čula spavača ovih kreveta,
Ostajem
neotkrivena
U
neprestajućim zaumnim šetnjama.
Da
se vežem za svijet,
ja
želim.
Stvari,
dodajte mi svoju masu.
Sinovi,
sestre, očevi – otjelesnite me.
Tako
da znam gdje moram,
I
da mnogo dalje od mjesta na kom stojim ne mogu.
Ali
ko će me, imažistkinju, oslijepiti.
Ko
će,
I
kad budem najpostojanije stajala
U
armiranoj dubini scena stvarnosti –
Stolova,
stolica, tepiha, knjiga, kreveta, tanjira i čaša,
Ruku
i nogu modrih od težine majčinstva, sestrinstva, ljubavništva –
Ustrijeliti
moju vječnu čežnju,
Moje
ludo savezništvo sa svesvjetskom ljepotom,
Obesputiti
moj hod ka sažižućem, ličnom suncu.
Da
se vežem za svijet,
Ja
želim.
Neka
se nađe ubica žeđi među vama,
Da
u meni presuši i ideju okeana.
Mogućnosti
Hiljadugodišnje praktikovanje intimnih
kosmogonija splete se u tačku
u mojoj misli koja shvata upravo to – da
živim u svim vremenima.
Trihiljadite godine
noć i ja padamo sporo u Veneciji.
Nešto kasnije, pred zoru,
primijećena sam kako sijam
pod štitom vojnika
Mustafe Ataturka.
Umivena vodom antičkog akvadukta,
iste noći spavam.
Moje sad,
izjednačeno sa trenutkom tvog čitanja
i mog pisanja,
obilježeno je, ujedno, propuštanjem
savremenog oblaka
kroz prste,
direktno do
oka,
kojim takođe vladam.
Mogu se vidjeti kako prolazim kroz
koncentrične krugove istorije,
A svjedoci kažu kako je moje slaganje u
svakoj tački kontinuuma ravno stvarnosti baš te tačke.
Sunce je moj ljubavnik,
Nebosklon mi čelo.
Tako bliska i identična
sa svakim trenutkom,
slažem se sa svim što postoji,
budući djeljiva
i umnoživa.
Moja pripadnost raznim scenografijama
izgleda sasvim prirodna
Osrednje zainteresovanom gledaocu života.
Svjesno stanujem u vremenu.
Protežem
se,
aistorična,
horizontalnim
pravcem.
Sa
igračkom koja otkucava
postupam
neoprezno,
grizem
zupčanike,
skidam
bljutav ukus protoka.
Oznake vremena ne biram,
ali sebe
označavam.
Nikad nisam ista.
Hiljadu mene
pretrčava mi preko lica
dok stojim u jednoj istoj sekundi,
protegnutoj na neizbrojivo kosmičko
trajanje.
Nejasnoća mi stavlja
sve moguće
oblike na raspolaganje.
Čini me podatnom.
Rado bih je se odrekla, postala
jednoznačna,
Ali rođena sa šakama punim nedoumica,
Onesposobljena sam da zauzmem jednu
zatvorenu,
po svemu sudeći i krivu,
liniju forme.
Ne stavljam na sebe tačku kad se vratim,
Opišem krug,
I nastavim spiralu.
Mjesec mi je brat po mijenama,
Identičnost sa sopstvom
Na rođenju sam odbila.
Mogućnosti,
Namnožite se.
Kosmos se rađa
Iz mog pupka,
Pogledajte.
Danak
U miru oštriš svoje noževe.
Tvoju sjenku varvarina
Koja igra na vatri
Gledam
Iza drveta,
Dok mi kosa raste na mjesečini
Pucketajući,
Vežući me za stablo,
Miješajući se sa korijenjem,
Sa zemljom se miješajući,
Rastući travom
Moja kosa,
Dok do tvojih stopala ne stigne,
Da te takne.
Pripreme su takve,
Lovićeš nježno
Kao da plešeš,
Kao da plačeš
Curiće s tvog noža
pod grlom srećnih
Artemida
Vučica
Žena.
Kretaćeš se nečujan
U magli svitanja
I ja ću ti poznati ruku
Kad me nađe.
Drugom ćeš spreman
Isući bljesak,
Metalni zvuk nagovijestiće scenu:
Čelo mi naseliš
Šupljinama zvijezda.
Kad propustim zrake,
Nebo je već palo.
Nebo-čelo leži.
Svijetlo je i mirno.
Danak uzet.
Noć je prošla.
